Bio jedan car, koji zapovjedi jednog dana da u cijelom Stambolu čitav mjesec ne smije ni kod koga da gori svijeća. Svaku večer popeo bi se on na jedan toranj i gledao naokolo da li svi slušaju njegovu zapovijed. Najednom opazi negdje daleko slabu svjetlost. Odmah pošalje sluge da doznaju ko je taj neposlušnik. Sluge potrče kroza sve ulice i napokon dođoše pred jednu slamom pokrivenu kolibu, u kojoj su stanovale tri sestre. One su zapalile lojanu svijeću i prele. Bile su veoma siromašne, dan im je bio za posao prekratak, a kako je poznato, nužda ne poznaje zapovijedi.

Sestre su se razgovarale jedna s drugom:

Kad bi nas ko ovako video, šta bismo mogle učiniti da ublažimo srdžbu carevu?

Najstarija reče:

Ja bih, kad bi mi car dao sve što trebam, skuhala u jednom kotlu puru, koje bi se mogla do sita najesti čitava njegova vojska.

Druga reče:

Kad bi mi car dao sve što trebam za tkanje i prednju, načinila bih mu šator, u koji bi mogla stati čitava njegova vojska, i još bi moglo da preostane komad platna.

Napokon reče najmlađa:

Ja bih znala nešto sasvim drugo, što bi caru bilo još milije.

Pa što bi to bilo? zapitaju sestre.

Ja bih mu, kad bi se sa mnom oženio, darovala dvoje zlatne djece: jednu kćer sa zlatnom kosom, zlatnim rukama i zubima od bisera, i jednog sina s jednom zlatnom rukom; taj bi postao junak kakvoga još nije bilo, niti će biti na svijetu.

Čuvši to, stražari načine smolom znak na vratima, da opet nađu kolibu, pa otiđu k caru i ispripovijedaju sve što su vidjeli i čuli.

Car se zamisli i zapovijedi da sve tri sestre dovedu preda nj.

Sestre se preplaše, gotovo da umru od straha, kad su ujutru došli stražari po njih da ih odvedu pred cara. Samo najmlađa reče:

Pa neće nam valjda glavu odsjeći, pa ako odsječe, jedanput se mora umrijeti.

Ali car im ne učini ništa, nego zapita prijazno najstariju:

Možeš li ti, zaista, da skuhaš puru, kao što si rekla?

Ona odgovori:

Daj mi rok od dvadeset i četiri sata, pa ćeš je imati.

Car pristane, ali sati su prolazili, a ona nije zgotovila obećane kukuruzne kaše.

Sad će srednja:

Daj mi rok od tri dana, da svršim šator.

Car joj dade sve što je zahtijevala, i zaključa je. Kad je treći dan k njoj došao, vidi odmah da nije mogla održati riječ.

On sada zapita treću:

Kako bi ti mogla učiniti ono što si obećala?

Ona reče:

Svijetli care! Kaže mi jedan unutarnji glas da će se ono dogoditi što sam rekla, samo ako se oženiš sa mnom.

Starije sestre pošalje car kući, a najmlađom se oženi. Imao je on već osam žena, pa je potom ona bila deveta. Djece nije imao, a rado bi ih imao. Sa svojom najmlađom ženom živio je car u najvećoj slozi. Ona je uvijek popuštala, a i ne može se nikad dvoje posvaditi, kad jedno neće. Poslije nekog vremena bilo je najmlađoj ženi zbilja tako kao da će dobiti zlatnu djecu, a kad su to spazile ostale žene, reknu jedna drugoj:

Ako ova dobije takvu djecu kao što kaže, onda nama ovdije više nema ostanka.

Ali najstarija od žena, imenom Badža, reče da ona zna što će raditi da djecu učini neškodljivom.

Dođe vrijeme da djeca dođu na svijet, a Badža reče mladoj ženi:

Kod gospode je običaj, da majci zavežu oči, da joj ne naudi veselje kad najednom ugleda djecu.

Mlada žena pusti da s njom učine sve što hoće, te tako nije mogla vidjeti dece, kad ih joj je bog poklonio. To upotrebi Badža, pa joj otme mališane i podmetne dva šteneta. Na to ode caru i kaže:

Dođi i vidi. Mjesto zlatne djece, tvoja ti je najmlađa žena rodila dvoje štenadi.

Na to car pozva svoje savjetnike i zapita ih što se ima učiniti s onom ženom, koja rodi štenad. Svi reknu:

Daj je svezati konj'ma za repove, pak nek je pogaze i razderu.

Samo jedan reče:

Pošalji, gospodaru, po srpskoga patrijarha da čujemo šta on misli.

Patrijarh dođe i reče:

Daj je do pojasa zakopati u konjsko đubre, pa svaki dan nek' joj dadu jednu četvrtinu hrane. Tako neka živi, jer može biti ipak nije rodila štenad.

Car posluša ovaj savet, dade nesrećnicu na raskršću zakopati u hrpu konjskog đubreta, postavi kraj nje dva stražara, te zapovjedi da je svak, koji bi onuda prolazio, pljune u lice.

Ali sa djecom se dogodilo nešto neobično. Badža, zločesta žena, položi djecu u jedan kovčeg i baci ih u rijeku. Rijeka ponese kovčeg u jedno mlinsko korito, i tako dođe među lopate mlinskog kola, te mlinsko kolo stane.

Mlinar pođe da vidi šta se dogodilo, nađe kovčeg i odnese ga svojoj ženi, misleći da je našao blago. Oni podignu poklopac, kad li dvoje slatke dječice pruže spram njih svoje zlatne ručice. Mlinar i njegova žena bili su već veoma stari ljudi. Nijesu nikako imali djece. I zato reče mlinarica veselo:

Blago nama, sad imamo djecu! Mi ćemo ih hraniti i odgojiti. To su zacijelo djeca, kojih se majka stidi.

Ne reče stari to su djeca iz dobra roda.

Starima je to bilo svejedno.

Starica je sabirala med i njime hranila djecu, a ona su za jedan mjesec rasla toliko, koliko druga za jednu godinu. Poslije tri godine bila su već tako lijepa i krasna, da su vile iz obližnjih planina zaključile, da će ih oteti starim ljudima. Kad su se jednom za žestoke oluje djeca igrala pred kućnim vratima, dolete vile, zamotaju ih u svoju, poput noći crnu i svilenu kosu i odnesu u svoj dvor, visoko gore u šumskim planinama. Tamo je bilo veoma lijepo, ona su dobila toliko mnogo i dobra jela da jedu, te su postala još jača i ljepša. No ipak se ljudskoj djeci nije moglo baš dugo militi kod vila, i jednom reče djevočica svome bratu:

Jesi li čuo, dragi brate, kako vile govore da mi nijesmo roda njihova.

Mladić zapita:

A šta smo onda?

Mi smo ljudi reče djevojčica.

Sada više nisu mogli da ostanu u vilinskom dvoru, i jedne tamne noći, kad su se vile bile razlećele na sve strane, pobegnu brat i sestra. Zapitaju prvog čovjeka, sa kojim su se sastali:

Koje je mjesto najljepše na svijetu?

Stambol je najljepše mjesto, tamo se najbolje živi odgovori im on.

Ele, oni pođu u Stambol, razgledaju sve, i kad su stali pred carevom palačom, reče mladić:

Ja sam umoran i pospan, legnimo pod ovu smokvu i otpočinimo.

Doskora oboje zaspi, a bog dade te se nad njima digne palača, veća i krasnija od careve, i oni se probude u jednoj lijepoj sobi i na skupocjenom ćilimu. To im se veoma dopalo, a brat reče:

Ostani ti kod kuće, sestrice, razgledaj sve, ja idem malo u čaršiju da vidim šta ljudi rade.

Badža, najstarija žena careva, pogleda kroz prozor da vid kakvo je vrijeme, i spazi novu palaču. Začuđeno pomisli:

Šta bi to moglo biti? Odakle je samo došla ova nova palača?

Idi i pitaj, ako hoćeš da znaš reknu joj druge sultanove žene.

I ona ode odmah prijeko i nađe u palači samo djevojčicu, gdje sedi kod đerđefa. Badža je zapita:

Imaš li još koga?

Djevojčica odgovori:

Imam još brata, junaka, kakvog sigurno nema više u Stambolu!

Na to će Badža:

Na ravnici pred gradom razapeo je čador jedan Arapin, kojega još niko nije svladao. Kad bi ga tvoj brat izazvao na dvoboj i ubio, dobio bi veliku nagradu od cara.

Čim se brat vrati kući, reče mu sve to sestra, a on reče:

Sjutra ću ujutru ubiti Arapina.

Štogod ona radila da ga odvrati od njegove odluke, bilo je uzalud. Čim je sunce ogranulo, ode on, naoružan samo jednom topuzinom. Pred njega odmah iskoči crnac na arapskoj bedeviji sa sabljom u ruci. Boj nije dugo potrajao, jer mladić smesta ubije Arapina, odreže mu njegovom vlastitom sabljom glavu, sjedne na bedeviju i odjaše pred prozor sultanov. Ondje položi na zemlju glavu Arapinovu, sveže za ogradu bedeviju i ode u svoju palaču. Car odmah pošalje za njim sluge, ali se mladić i ne ogleda, nego pođe svojoj sestri i ispripovijeda joj što se dogodilo.

Poslije nekoliko dana potraži opet Badža djevojčicu:

Reci svome bratu da je sada pred gradom pet Arapa koji zovu cara na dvoboj! Što će se dogoditi ako ga ubiju?

Mladić je bio spreman da se odmah pobije, dogodilo se što mu drago. Uzme ujutru svoju topuzinu i iziđe iz kuće. Njemu je već u susret jahalo pet Arapa. On zametnu s njima kavgu, poubija ih sve jednoga za drugim, poodsijeca im glave, prihvati konje za uzde i odvede ih pred prozor sultanov, gdje je i glave postavio. Zatim ode svojoj sestri i ispripovijeda joj sve što se dogodilo.

Za tri dana bila je Badža opet kod djevojke i reče joj da ima devet Arapa koji rade caru o glavi. I mladić po treći put iziđe, a sreća ga i sada lijepo posluži. Poslije boja sveže svih devet konja pod prozorom carevim za ogradu, postavi tamo devet crnačkih glava, pa opet ode svojoj sestri, premda ga je sada sam car zvao da ipak dođe jednom njemu na razgovor.

Badža se zamisli i reče ostalim ženama:

Ovo su sigurno ona djeca sa zlatnim rukama, jer im sve uspijeva, čega god se late.

To uzemiri žene i stanu zaklinjati Badžu da ukloni djecu sa svijeta. Na to se zla žena i onako već skanila, pa zato opet ode djevojčici i reče joj:

Kad je tvoj brat tako veliki junak, on bi sigurno znao u Tman-planini uhvatiti konja Avgara. Plemenitijeg konja od njega nema, jer ga leti i zimi samo vile hrane. S konjem Avgarom mogao bi tvoj brat izvesti djela, o kojima će narod i u poznijim vremenima da pripovijeda i pjeva.

Mladić je bio spreman da izvrši i ovaj pothvat, iako ga je od toga zabrinuta sestra dugo odvraćala. On otiđe u planinu Tman i sretne nekoliko divova:

Kuda momče? zapitaju ga oni.

Idem da uhvatim vilinskoga konja Avgara odgovori on.

Mani se momče toga! I mi smo to pokušali pa nas je pri tom dvadesetoricu pogazio.

Ako je vas dvadesetoricu pogazio, onda mi nije stalo ni do sebe, ja bih bio dvadeset i prvi odvrati veselo mladić.

Kad je tako putovao dalje kroz šume, sretne jednog silnog diva, kojemu su brci visili kao svežnji lana. I ovaj ga je zaustavljao:

Kuda, zemljače?

Mladić odvrati kao i onima prije. Div će na to dobrostivo:

Kako ćeš to da učiniš? Sada sam upravo prisluškivao vilama pri izvoru, koje su baš kao i žene, među sobom brbljale kako se može konj Avgar da ulovi. Ja ću ti reći, da vidim hoćeš li ti, kao običan čovjek, to znati učiniti. Moraš najprije zaklati bivola, oderati mu mješinu, napuniti je vodom i na onom mjestu na obali gde dolazi konj Avgar na napoj, tako u jezero uroniti da konj posrče vodu iz mješine. Tada ćeš ga moći uloviti.

Mladić učini upravo tako, kako mu je div kazao. Poslije nekog vrijemena zatutnjila je zemlja pod kopitama vilinskog konja, tvrdim poput čelika. Kad se primakao jezeru, najpre je načulio uši, a onda se polako počeo približavati. Već je prignuo glavu da pije vodu, ali nanjuši mješinu i brzo se okrene. Ali je mladić bio brži. On je priskočio iz šumarka i brzo konju oko vrata ovio ruke i tako odjurio s njim. Poslije čitav sat divljega trka stane konj i reče, moleći:

Pusti me!

Živoga ne odvrati mladić. I opet zamoli konj:

Samo me pusti! Ja sam tvoj, i niko mi nije gospodar do tebe. Istrgni iz moje grive tri dlake, spremi ih, i ako me ustrebaš, zapali jednu, i ja ću odmah biti kod tebe. Pa ti me ne možeš hraniti, to mogu samo vile.

Mladić učini kao što mu je plemeniti konj Avgar rekao, oprosti se s njim i povrati u Stambol, gde ga je čekala njegova sestra. I on joj je sve ispripovijedao. Radoznalo dođe i Badža k njima i kako ču da je mladić uhvatio konja Avgara, reče, praveći se vesela:

Dobri bože! Sad bi morao tvoj brat otići rijeci Jordanu, nad kojom lebdi između neba i zemlje vijenac od cvijeća koje su vile oplele.

A gdje je ta rijeka Jordan? zapita djevojka.

Rijeku Jordan naći će on među Zmaj-grdijom i Doksan-planinom, koje se svojim vrhovima neprestano jedna s drugom bore. Pođe li mu za rukom da uhvati vijenac i tebi donese, ne biste nikad postarili, i bili bi još ljepši, nego što ste sad.

Brat je bio odmah spreman da i to djelo izvrši, pa odmah sjutradan ujutro zapali jednu dlaku iz grive konja Avgara. Kao vjetar doleti Avgar, ržući i dašćući: od radosti tr'o se o rame mladićevo, i poput vjetra s njim zajedno poleti k Jordan-rijeci. Tamo reče konj Avgar:

Čuj me, brate! Ja ću skočiti u vodu i dok se ja propinjem, ti moraš uhvatiti vijenac, jer drukčije potonusmo zauvijek u bezdani ponor.

Konj Avgar učini silan skok, a naš junak vješto otrgne sebi vijenac od cvijeća iz vazduha. Odmah potamni nebo, i kao munja poleti konj Avgar opet prema obali i preko bočine da umakne. U taj čas sudare se tamni vrhovi planine, zahvate konja Avgara, koji je u tom času prešao preko njih, za stražnje noge i otrgnu mu sa njih meso sve do kostiju. Mladić stane plakati:

Moj mili vranče, što se to s tobom dogodilo?

Ali ga konj Avgar umiri:

Nemoj se žalostiti! Pusti me samo u planine moje otadžbine, tamo će moje rane zarasti, koliko je od jednog mlađaka do drugoga.

Tako pođu kući; a konj Avgar u šume i gore, a mladić u Stambol.

Vijenac dade sestri koja ga objesi na šiše svoje sobe pa ode u čaršiju da tamo s ljudima puši i malo porazgovara.

Lijepa djevojka sjedila je kraj đerđefa, a nad njom je lebdio vijenac od cvijeća, koje je tako milo mirisalo, kao ništa drugo na svijetu. Tako je nađe Badža. Kad ona to vidje, bilo joj je kao raku na roštilju. Ali bodljikavoj kravi ne da bog rogova, tako je i ona morala dugo misliti, dok joj je opet nešto došlo u glavi, što bi moglo upropastiti zlatnoga brata i sestricu zlaticu. Napokon će ona:

Sada treba tvome bratu samo žena, a ja znam jednu djevojku, da je ljepše nema na svijetu. Ona stanuje u kuli pokrivenoj samim dukatima. Stotinu kraljevića već ju je prosilo, a ona ih je sve u kamen pretvorila. Ona je tako pametna da zna na čemu stoje nebo i zemlja. Ona i tvoj brat, tako velik junak, bili bi najljepši par na svijetu.

Sestra ispriča bratu šta je čula, a on reče:

Pričekaj, sestrice, mjesec dana, pa ću ići da prosim djevojku. Rok prođe, mlađak je svijetlio s neba, a on zapali drugu dlaku iz grive konja Avgara. Zemlja se potrese, iskre su vrcale kuda je letio, dok dašćući ne stade preda nj. Zacijeljene su njegove rane, ni traga im više nije bilo. Mladić osedla i opremi plemenitog vranca, nakiti ga zlatom i dragim kamenjem, pa je pjevajući jahao u šumu i planinu. Blizu dvorca s visokom kulom, koja je sva blještala od zlata, stane konj Avgar. Nestrpljivi mladić udari ga šibom:

Ne udaraj me! zamoli konj Avgar ne smijem dalje. Ako nas djevojka prije spazi nego mi nju, okamenićemo se.

Pa šta da radimo, moj vranče?

Stanu prisluškivati, jer su čuli korake, i gle čuda, najednom među granjem ugledaju prekrasnu djevojku gdje ide po vodu, noseći na glavi i u svakoj ruci po zlatan ibrik. Konj Avgar prišapne:

Ja ću za'rzati, a ti vikni; ako se preplaši, čarolija je uništena, i ona je naša.

I konj digne plemenitu glavu, i kao grmljavina orilo se njegovo rzanje kroz šume i planine, a kao munja je odjekivao snažni povik mladićev.

Djevojci od straha ispadoše ibrici, i ona potrča prema gradskim vratima. Ali je mladić preteče, postavi se pred ulaz i pozdravi je smiješeći se. Ona obori oči baš tako su djevojke najljepše i reče porumenevši:

Dobro došao, moj junače! Ti si onaj na koga sam čekala. Uđi unutra i ostani ovdje godinu dana, a onda ako hoćeš do konca života našega.

Mladić odgovori:

To ne mogu, žuri mi se; moja sestra će umrijeti od brige za mnom!

Onda uđe u dvorac. Ovdje pokuca djevojka na ormarić od sedefa. Pet vila iziđu iz njega.

Što želiš, djevojko? zapitaju one.

Za koje biste vrijeme mogle prenijeti u Stambol moj dvor, mladića, mene i konja Avgara?

Mi to sve možemo za tri dana! odgovore vile.

Onda vas neću reče djevojka, pa pokuca na ormarić od slonove kosti. Iziđe sedam vila:

Šta hoćeš dobra, djevojko? upitaše.

A ona ponovi pitanje.

U dva dana reknu one.

Onda ni vas neću, nego ću pozvati druge.

Ona na to pokuca na ormarić od pravoga biserja, iz kojeg iziđe devet vila. One odgovore na pitanje:

Za jedan dan, dobra djevojko!

Dobro, odmah pođite reče ona.

Konj Avgar ponese ih u staju pa polegne na sijeno, koje je slatko mirisalo od rijetkoga šumskoga cvijeća, a mladiću reče djevojka da legne u najljepšoj sobi na dušeke. Još je osjetio kako se dvorac i sve s njim potiho diglo, čuo je udarce vilinskih krila poput tihe daleke muzike; ali onda zaspi, te je samo u blagom i slatkom snu osjećao kao da lebdi daleko od zemlje, visoko gore u zlatnim oblacima, juri preko šuma i mora sve do bijeloga Stambola. Kad je otvorio oči, nađe se kod kuće, među svojom sestrom i svojom mladom, lijepom ženom. One su ga držale na rukama, a nad njima je lebdio mirisni vijenac cvijeća s rijeke Jordana i ispuštao iz sebe mladost i ljepotu.

Tada će mlada žena:

Tebe će danas pozvati car na večeru. Idi tamo, ali ne jedi ništa. Na putu do careva dvora vidjećeš ženu, koja je do pasa zakopana u gomili đubreta i pred njom svak pljune. Otari joj lice ovim svilenim rupčićem i poljubi joj grudi. Tako hoće vile, moje posestrime. One se više ne ljute radi našeg bijega. Tako je bila volja božja, jer vi treba opet da povratite čast vašoj majci!

On učini, kao što ga je ona savjetovala, jer riječi pametne žene treba i muž da sluša. Kad je vidio onu nesrećnu ženu na raskršću, rupcem joj osuši suze na njezinom licu i poljubi je. Ona ga zapita:

Zašto ti ljubiš mene, pred kojom svak pljuje?

On joj milo odgovori:

Ja nijesam nikada poznavao svoje majke, možda si ti to.

Na to dođu stražari, i on ode svojim putem.

Car ga dočeka veoma prijazno i stavi preda nj jelo. Ali on, sjećajući se opomene, prvi zalogaj baci jednom psiću, kojeg je ovamo dovabio miris jela. Psetance proguta zalogaj i padne mrtvo. Car se veoma preplaši i zapovijedi da se dovede preda nj ona žena na kojoj je bio red da spremi jelo. Dovuku prokletu Badžu, a kad ju je car prisilio da pojede jedan zalogaj od jela koje je bilo nemijenjeno njegovom gostu, padne ona mrtva na zemlju.

Ti vidiš gospodaru reče mladić da se kod tebe ne može jesti. Dođi ti radije sutra navečer u moj dvorac, nije daleko.

Car obeća.

Vraćajući se kući, mladić pođe onoj siromašnoj ženi i reče joj:

Ti si majka moja i moje sestre. Rodila si nas, a ne paščad! Danas je osamnaest godina, kako ti nedužna trpiš, a to je i previše.

On je izvadi iz hrpe đubreta, a kad su stražari hteli to spriječiti, poubija ih. Onda odnese majku u svoju palaču, gdje je njezina kći i njegova žena operu i odjenu u mekanu svilu.

Car sjutradan dođe na večeru, i kad su preda nj postavili jelo, uzme i on prvi zalogaj i baci ga jednom psiću. Pas proguta zalogaj i stane mahati repom, kao da je htio reći: da je veoma dobro i da moli da mu se dade još.

A ko je kod tebe spremio jelo? zapita car.

A mladić odgovori:

Ona žena koju si ti kroz osamnaest godina držao zakopanu u hrpu đubreta, ona žena koja je rodila mene i moju sestru. Zar smo mi nalik na pse?

Sad se otvore vrata i u sobu stupi ponizno i s pokritom glavom majka koju su vodile kćerka i nevjesta.

Car je pogleda, a zatim pogleda na svoje dvoje djece. Kako su samo sjajili u ljepoti, čistoći i dobroti srca! Svaki je griješnik morao nikom poniknuti. Bila su to zaista zlatna djeca. Pod stropom lebdio vijenac cvijeća s Jordana, pa kad je pod njim stajala mati, tako čašćena i poštovana od svojih, preobrazilo joj se najednom lice, te postane onako mlado i lijepo kao što je nekad bilo. Ali ona pade i prestade disati. Njezino srce moglo je podnijeti veću meru tuge i nevolje, nego radosti, a nad srcem vijenac nije imao moći.

Car se veoma veselio svojoj djeci, pa budući da se za njegovu kćer već sjutradan našao lijep kraljević kao prosac slavila se za oba para zajedno, za sina i kćer, velika svadba, na koju je bio pozvan čitav Stambol. Kod utrke doveli su pet pastuha. Za njihove repove bude svezano sedam mlađih žena carevih, sukrivaca Badžinih, te su ih drugima na veselje vukli, dokle nijesu izdahnule. Zlatna djeca živjela su dugo i zadovoljno. Svake bi im godine na Đurđevdan, kad se šuma budi na nov život, dolazio plemeniti konj Avgar i donosio pozdrav od vila.