BILI kralj i kraljica, pa imali jedinca sina. Kad je sin već narastao proslaviše njegovo šišano kumstvo i na čast pozvaše najviđenije ljude iz svega kraljevstva. Bijeli dvori zasjaše od zlata, srebra i dragog kamenja i od hiljadu svijeća. Kad uveče u bašti povedoše kolo, uhvatiše se djevojke sve jedna ljepša od druge, a sve gledahu u kraljevića milo i drago, da ga pojedu očima.

U ponoć se raziđoše gosti, a kraljević ode u gaj od starih lipa, jer je bila mjesečina kao dan, a njemu se nije spavalo. Čarobno bješe pogledati na tamne senke debeloga drveća; kroz granje se uvlačila mjesečina i padala po zemlji u čudnim šarama. Lipe su mirisale kao tamjan iz crkve. Kraljević je polako šetao zamišljen po mekanoj travici. Kad je izišao na proplanak, najednom ugleda pred sobom, usred mjesečine, na travi, malu vilu odjevenu u krasne haljine od finog ćerećeta zlatom vezena. Kosa joj je bila duga i spuštena niz pleći, a na glavi joj blistaše zlatna kruna ukrašena dragim kamenjem. Ali je bila posve, posve mala. Kao lučica! Kraljević u čudu zastane i zagleda se u nju, a onda progovori glasom kao da srebrno zvonce zvoni:

Moj lijepi kraljeviću, i ja sam bila pozvana na tvoje kumovanje, ali nijesam smela doći u kolo, jer sam tako malena, nego ti se ovdje klanjam na ovoj sjajnoj mjesečini, koja je meni sunčev sjaj.

Kraljeviću se mala vila veoma svidje. Nije se nimalo poplašio od ove noćne pojave, nego joj pristupi i uze je za ručicu. Ali mu se ona ote i nestade je. Ostade mu u ruci samo njena rukavica, tako mala da je jedva navukao na svoj najmanji prst. S nekom tugom se vrati u dvore i nikome ne reče ni riječi s kim je bio.

Ali drugu noć opet dođe u baštu. Hodio je po bijeloj mjesečini i tražio malu vilu. Ali nje nigdje ne bješe. Od žalosti izvadi iz njedara malu rukavicu i poljubi je. U taj mah stvori se vila pred njim. Kraljević se tako obradovao, da se ne može iskazati kako. Sve mu je igralo srce u grudima od miline. Dugo su šetali po mjesečini i čavrljali. Kraljević se začudi kad opazi da mala vila sve jednako raste, dok s njim govori. Kad su se rastali, bila je dvaput veća nego sinoć. Kad joj je vratio rukavicu, nije je mogla više navući.

Uzmi je pa je čuvaj kao amanet reče mala vila i nestade je.

Nosiću je na srcu reče kraljević.

Svaku noć su se odsad sastajali njih dvoje u bašti. Dok je sunce sjalo, kraljević je muku mučio. Cio dan je bio tužan, jedva je čekao da izađe mjesec i samo je na nju mislio i pitao se:

Hoće li noćas doći?

Kraljević je sve većma ljubio malu vilu, a ona je svaku noć rasla i bila sve veća i veća. Kad je prošlo devet noći, bješe pun mjesec, a vila je narasla velika kao kraljević. Veselo ga dočeka i slatkim glasom proguka:

Dokle god bude mjesečina, ja ću ti dolaziti.

Ah, ne, moja draga! Ja ne mogu živjeti bez tebe. Ti moraš biti sasvijem moja. Ja ću te učiniti kraljicom.

Dragi moj reče vila hoću biti tvoja, ali samo tako ako ćeš me uvijek i samo mene voljeti.

Uvijek, uvijek vikao je kraljević bez promišljanja i samo tebe, a druge nikad ni pogledati neću.

Dobro! Ali pamti što velju: samo dokle budeš držao riječ, biću tvoja.

Poslije tri dana učiniše svadbu dvoje mladih. Ljepoti vilinoj divio se sav svijet. Srećno su živjeli sedam godina, i onda umrije stari kralj. Na ukop mu dođoše mnogi podanici. Kraj mrtvačkog lijesa čuvale su mrtvaca najljepše gospođe iz čitave zemlje. Bila je tude i jedna ljepojka crvene kose i crna oka. Ta se nije bogu molila, niti je mrtvog kralja gledala, nego je samo očima pratila mladog kraljevića. Vidio je i on da ga lijepa gospođa gleda i bilo mu drago. Kad je veliki sprovod krenuo na groblje, pogledao je kraljević tri puta u zanimljivu djevojku vodeći za ruku svoju ženu. Najednom mu se žena potepe na svoju suknju i malo što ne pade.

Ju! Gle, suknja mi je preduga! uzviknu kraljevićka.

Kraljević nije ni opazio da se ona smanjila. Kad su ukopali staroga kralja, pođe ona ljepotica crvene kose namah uz kraljevića putem kući, a on je ispod oka sve u nju gledao. Tako i nije video da mu je žena sve manja. Kad stigoše kući, pod stare lipe nestade je posve.

Sada kraljević uzme za ženu gospođu crvene kose, a crnih očiju. Ali ni s njom nije ni tri dana srećno živeo. Tražila je da joj kupi postelju od samog alema, željela je sad ovo sad ono, a sve same stvari kakvih i nema na svijetu. Kad on nije mogao da joj ispuni želju, ona je plakala, svađala se s njim, ružila ga. Kad mu bješe već dozlogrdilo, on je otjera. Sad tek vidje šta je učinio. Uzdisao je i jadikovao za malom vilom. Opet pođe svaku mjesečnu noć pod stare lipe, da dozove svoju lijepu i dobru vilu. Zvao je i zvao, čekao i čekao, već postao i starac čekajući. Ali se ona nikada nije više vratila.