Živio je u Hercegovini jedan vrijedni stari muhamedanac. Na samrti dozva sina, te će mu reći:

Ja mora ići dragome haliku na istinak. Evo tebi sto žutijeh dukata što sam ih metnuo na stranu; uzmi ih i pođi na put, da vidiš i druge gradove. Ali slušaj, još nešto: Čuvaj se dobro crvene brade! To izgovori i preseli se na onaj svijet.

Sin uze onih sto dukata i namisli ići upravo u Stambol, pa se preporuči alahu i pođe od kuće.

Dođe predveče u Mostar i uđe u han da prenoći. Prepade se da mu ne bi ko novce uzeo, pa zamoli handžiju da mu sačuva novce do izjutra. Handžija uze novce od musafira, pa ga odvede u sobu i pokaza mu gde će spavati. On leže i zaspa. Kad sjutra dan osvanu, ustade putnik, umije se i, po adetu, otklanja sabah. Pošto popi kavu, zamoli handžiju da mu povrati aspru, govoreći mu:

Baš ti lijepa hvala što si mi čuvao dosada aspru. Daj je ti sada meni, ja ću oslen čuvati.

Handžija se kobajagi začudi:

Kakvu aspru išteš? Ti meni nijesi dao ama baš ni pare.

Putnik se prepade i pogleda začuđeno, misleći opet da se handžija šali. Najedanput se prenerazi kad opazi da je u handžije crvene brada. Počne jaukati i vikati da mu povrati njegove novce. Handžija se rasrdi, te dozva sluge i izbaciše ga napolje. On, kukavac, opet poče napolju jaukati. U to mu dođe neki starac i reče mu:

Idi ti kadiji pa se potuži, kadija je dobar, pa će narediti da ti povrati aspru.

Došavši pred kadiju, učini selam i pokloni mu se do crne zemlje, te poče govoriti:

Kadija pravedni! Mene je taj i taj handžija prevario. Ja mu sinoć dadoh novce da mi ih pričuva, a on mi danas kaže da mu ni pare nijesam dao.

Na to će kadija:

Dovedi dva svjedoka koji će potvrditi da si handžiji predao aspru, a ja ću onda osuditi da ti je povrati. Tako je u ćitapu, a ti traži svjedoke.

Jadni putnik podiže glavu i ugleda u kadije crvenu bradu. Uzdahnu i ode, držeći da su mu novci zauvijek propali. Plačući ode iz grada da legne pred kapiju te da umre od gladi. Ležeći tako pred kapijom opazi da mu se neko približio, pridignu glavu i ugleda kraj sebe onoga starca što ga je sjetovao da ide kadiji.

No, jesi li momče bio kod kadije? upita ga starac.

Valaj, brate, ovdje nema čovjeku drugog prava van da se objesi.

Starac mu onda reče:

Pokušaj još i ovo: Izvan mjesta stanuje još neki pobožan hodža, idi k njemu; pa ako ti i on ne pomože, onda se možeš slobodno objesiti.

Opet se putnik napuni nade da će doći do svoje aspre, te ode u hodžin stan, đe ga je poslao onaj starac. Stupivši preko praga prestravi se, jer opazi u hodže crvenkastu bradu. Htjede uzmaći, no ga starac zaustavi:

Stani, momče, kud bježiš iz moje kuće? U njoj se mnogi utješio ko je tražio utjehe.

Siromah putnik odgovori:

Pusti me, svjeti čovječe, ti mi ne možeš pomoći, jer... jer ti imaš cr-crvenu bradu, a moj rahmetli babo rekao mi je na samrti da se čuvam dobro crvene brade.

Ništa zato, kazuj mi samo svoju muku, i alah mi je svjedok da ću ti pomoći.

Na to mu putnik sve ispriča, kako ga je handžija prevario i kako mu je kadija krivo sudio. U to starac pljesnu o dlan, i pred njega stupi sluga:

Momče, idi tome i tome handžiji i reci mu da ga ja zovem.

Momak odleti, i za nekoliko dekika eto ti handžije. Stupi unutra, pa pogleda hodžu i putnika:

Ta valjda me nijesi zvao radi onog bekrije.

Pogodio si. Baš sam te radi njega zvao. Ti znaš da se niko mome sudu ne otimlje. Jesi li od ovoga mladića primio sto dukata?

Valaj, nijesam, prorokove mi brade.

Dobro reći će starac. A kako ti je ime ženi?

Belila.

Dobro, onda piši ženi što ti ja kažem.

Handžija pogleda hodžu čudnim pogledom, no ipak stade pisati: ''Mojoj vjernoj ženi Belili. Podaj čovjeku koji ti ovo pismo preda putnikove dukate''.

Ali, sveti čovječe, progovori handžija kako mogu pisati takve laži?

Piši ti samo, pa ako je ovaj mladić bekrija, Belila će se mojemu sluzi smejati, i onda će prazan doći natrag.

Handžija se nakesi i poče pisati dalje kako mu hodža kazivaše. Dršćući potpisa handžija pismo i predade ga hodži, a hodža sluzi, koji odma odleti. Zamalo eto sluge i predade hodži kesu sa dukatima. Pa dok je handžija žalostan molio za oproštenje, veseljaše se putnik gledajući svoju kesu... Starac mu dade i reče:

Slavi alaha i hajde s mirom.

Putnik se okrenu vratima da izađe, nu starac ga zaustavi:

Vjeruješ li i sada da je tvoj otac imao pravo kad ti je rekao da se čuvaš ljudi sa crvenom bradom?

Putnik stupi jednom nogom preko praga, okrenu se hodži i zažmiri lijevim okom:

Sad sam još više uvjeren da je moj babo imao pravo; jer eto vidim da si ti stostruko veći alčak nego i handžija i kadija! To izgovori, pa bog i put, ode kud je namislio.