Univerzal - kese za sve tipove usisivača

 

UPIS POLAZNIKA U NOVU ŠKOLSKU 2020/2021 GODINU

MOSKVA NEKRETNINE

trigon

Limundo oglasi


Pretražite najveću bazu oglasa, aukcija, licitacija... Limundo aukcije

 

Neograničeni hosting paketi

Dvanaest mrva

Bio jedan car, pa kad mu umrije žena ostane udov s malešnijem djetetom muškarcem, koje je, kao i svako malo dijete, mnogo plakalo. Jedno se, tako, digne car da ide u lov, a sinčić mu obisne o vrat i udari još jače u plač. Caru to bude vrlo žao, pa namisli da se radi djeteta oženi ponovo, a ta druga žena neka čuva ovo dijete u njegovu dvoru. Onda ućutka kojekako dijete pa ode u lov. Idući tako naiđe u planini kod jednog izvora na neku lijepu i zdravu ženu koja zahvata vode, u dvanaest tikava. Car se tome začudi pa zapita ženu šta to čini, a ona mu odgovori:

Činim te se tijem hranim; za svaku tikvu vode dobijem po mrvicu hljepca; te tako zaradim na dan po dvanaest mrva.

Car upita je li to njoj dosta, a ona mu odgovori:

Bilo bi i suviše, ali ja tijem nahranim svoju malu kćer najprije pa onda sebe, te nam je tako taman dovoljno.

Sad se car tome još više začudi, pa kako je bila mlada i zgodna pomisli u sebi: ''Ova bi bila dobra za moju kuću i moje dijete''. Potom joj se kaže da je car od ove zemlje i upita je bi li ona pošla za njega. Ona, bogme, prista s prve, i tako je car odvede svome dvoru i oženi se njome, i ona tako postane carica. Njena je kći bila još manja od careva sina, pa se djeca lepo slože te su se svaki dan u boga igrala i dobro pazila. Što je car dobivao najljepšega, to je djeci davao, te su ona pravo i lijepo među sobom dijelila. Ali carici onemili i taki život. ''Što, pomisli ona, da pored moga djeteta i ono tuđe dijete ima svako dobro?'' Zato namisli da sina u oca omrazi, ne bi li ga otac kako od kuće otjerao. Što smisli to, na zlo brza, i učini. Stane, dakle, pripovjedati caru kako svake noći gleda u snu strašila: njihov sin postao ujedanput veliki pa cara, kao, s prijestola zbacio i njih svijeh u argatluk otpravio. Car se na taka pripovjedanja smuti, a kad mu žena ne prestane tijem glavu puniti, onda on odluči da sina od kuće otjera. I tako se carev našljednik, koji je bio već dječakom narastao, morade u prostaka prerušiti i po svijetu poći, ali mu je vrlo žao bilo što je otac sa njim tako učinio. Idući tako, pade jednom na konak blizu jedne peštare, u kojoj je stanovao neki pustinjik sav star i bijele brade. Kad bi oko pola noći, začuje on kako iz peštare nešto jauče, pa se uplaši, ali se brzo povrati i pomisli: ''Ko je da je, ne jauče iz bijesa već od grden i velike nevolje.'' Zato priđe pećini i vidi pustinjika koji, bolan i žedan, ječi. Onda carev sin brzo otrči na potok i zahvati vode u šake pa pođe uz brdo peštari. Usput je padao na koljena, udarao se i lomio se, ali je starcu malo vode u pregršti donio. Tada se starac vrlo obraduje, pa mu reče:

Sinko, ne ječim ja što sam bolan i žedan, već što znam koliko zala i bijeda ima u svijetu, ali se sada radujem što, eto, ima i duša koje čuju čovjekove jade i u ovoj samoći; zato išti što hoćeš a ja ću ti dati: samo ako imam i mogu.

Onda carević reče:

Ubi me žalost, i ako od nje znaš lijeka kazuj ga, molim te!

A pustinjik mu pruži jednu malu sviralu pa mu reče:

Ništa lakše! Ova će te svirka uvijek veseliti, a kad tvoje srce zaigra, igraće i sve živo okolo tebe dokle se god svirka čuje.

Carević mu se zahvali, pa onda pođe dalje, a jedva čeka da bude sam pa da zasvira. Ide tako, ide, a kad vidje da je sam samcit, uze sviralu da oproba; srce mu stane od radosti igrati, i on opazi daleko jednu vevericu kako igra i sama prema svirci njegovoj. Išao je tako po svijetu a vrijeme je prolazilo, dok se najpošlje ne pogodi kod jednoga bogata čovjeka da mu ovce čuva. Često ga je žalost snalazila ali se on čuvaše da ne svira kad je pored ovaca ili na paši, jer bi se ovce, čuvši svirku, mahnule paše pa bi sve uokolo igrale. Kad se jedne večeri, tako, vraćao kući s ovcama, začuje još izdaleka zapjevku, i kad stiže doma ima šta vidjeti: njegov gospodar prošle noći nagazio nekako na vilino kolo, pa mu vilinska carica iskopala oba oka, te sad zapjevaju i on i svi njegovi što ih je. Onda on pomisli da pođe tražiti oči svoga dobrog gospodara. Ostavi ovce pa uzme torbu i metne u nju hljepca, soli i luka, i sviralu, pa pođe po tragu kako je čuo od veseloga gazde svoga, a nikome ne kazuj šta će i kuda će. Kad naiđe tamo, on se zaprepasti: vilinska carica legla usred planine na jednom proplanku, a dvanaest joj vila kose spliću i raspliću, a kose se sprama mjesečine svijetle kao jedno zlato. Pođe još bliže, ali one prestadoše kose plesti i carica, koja je dotle spavala, otvori oči. Viđe on sada da su ga osjetile, pa brže bolje rukom u torbu te izvadi sviralu i stade svirati najprije lagahno a onda sve jače i jače. Povrati mu se srce od straha, a vile se zgledaše pa udariše u kikot, dok se ne uhvatiše u kolo i stadoše kao pomamljene igrati. On ne prestaje a one već dušu da izduše. Sve to tako dok carica ne povika:

Joj, ja više ne mogu! pa pojmi da se pusti al' hoćeš! Niti se može pustiti nit može stati. Vidješe da su nagrabusile, pa u glas povikaše:

Ko si, da si, molimo te prestani!

A on im onda kaže:

Kazujte gdje su oči mojega gospodara!

Kune se vilinska carica da nije to ona učinila, svlači nebo i zemlju, ali on ne da ni opepeliti. Onda mu ona reče, da ide do one jele nad kojom mjesec najbolje sja, pa neka sa nje skine zlatni jandžik: u jandžiku će naći srebrnu kutiju, u kutiji prepirani pamuk, a u pamuku oči koje traži. On tako učini, a ne skida očiju s vila: čim one pojme da se maknu, on duhne u sviralu, a one počnu pomamno đipati. Tako dođe on do jele, skine sa nje zlatni jandžik, neđe u njemu srebrnu kutiju i u kutiji prepirani pamuk, a u pamuku oči svoga gospodara, pa svirajući i veseleći se pođe doma. Došavši kući vrati vid gospodaru, a ovaj kad progleda zagrli svojega slugu pa ga obasu zlatom i svakojakim blagom. Ali mu sluga reče da ne traži ništa drugo do dobra konja i junačko oružje samo, jer je veli rad po svijetu ići i dobra činiti. Gospodar mu sve to vrlo rado da, i tako on pođe opet po svijetu, pa se nadaleko pročuje kao junak koji megdane dijeli i sirotinju brani. Zato ga stanu sad ovamo sad onamo u pomoć dozivati, pa mu tako jednom dođe i poziv njegova oca cara koji mu poručuje:

Čuli smo, neznani junače, za tebe i za slavu tvoju, pa te molimo da nam, boga radi, pomožeš, jer je došao ognjeviti zmaj pa traži da mu damo kćer našu i sa njom sve carstvo naše; mi smo mu na megdan slali zatočenike naše, ali ih on od šalje gubljaše; sad pomagaj pa išti što ti drago u carstvu.

Čuvši to, carević pođe tamo, a neprestano premišlja koja li to careva kći može biti, pa sumuje da nije nikakva druga već ona koju je njegova maćeha dovela i koja mu je onako dobra bila. I tako misleći stigne najzad u ono carstvo i prispije pred sami dvor carev. Vidi sve onako kako je ostavio, samo mu je otac mnogo ostario a tako i sluge pa i maćeha, a njena se kći razrasla u divnu djevojku. Kad eto ti ide otuda ognjeviti zmaj, pa kad vidi juriši na njega još izdaleka vičući:

Ti si onaj koga ja odavno tražim.

Suknuše iz njega strijele, ali konj pod carevićem kleče i strijele preletješe preko njega. Sad carević pusti koplje, ali se ono predvoji a zmaju ništa ne učini. Tako carević saktisa sve oružje i osta goloruk, a zmaj se zasmija pa pođe pravo k njemu. Sad se carević lati svirale pa stade svirati. Sve živo naokolo zaigra, a zmaj pisnu i stade se tresti i brzo smanjivati dok od njega ne osta samo koliko mehurak koji poče od zemlje odskakati. Onda carević brzo pritrča i pritište ga lijevom nogom a mehurak puče i nečastive sile nestade. Kad vidješe šta i kako bi, svi se obradovaše, a car ga zagrli i stade ga pitati ko je i odakle je. On se onda kaza i sve ispripovijeda šta je sa njim bilo, a kad car to ču, naljuti se na svoju ženu i hoćaše je odmah pogubiti, ali joj carević izmoli život, a car je onda osudi da ide u planinu otkuda je i došla, tu na izvoru neka nađe opet dvanaest tikava pa neka se hrani mrvama, a njenu kćer dade svome sinu, koji se tako vrati na prijesto svojega oca, kao što i svaki božji sud mora najposlije da se zbude onako kako je rečen i kako je pravo i drago.