Bio jedan čovjek, pa imao jedinca sina. Živio je srećno i zadovoljno, ali na svoju nesreću poteže te mu umrije žena. Vio se poduže onako sam i kunatorio bez ženske ruke u kući, no ne mogaše tako zanavijek ostati, te se oženi po drugi put. Dovede u kuću neku udovicu koja je takođe imala jednog sina. Maćeha je za neko vrijeme pazila svog pastorka kao i sina, ali kad on malo poodraste pa postade bolje momče no njen sin, ona ga omrze. Svakog dana nagovaraše mu oca te ga je tukao ko bog đavola, bez ikakve krivice. No ne bijaše joj to dosta, već poče raditi da ga otac otera od kuće, ali nije mogla uspjeti, jer bi joj čovjek uvijek odgovarao kad ona mnogo navali:

Bog s tobom, ženo, kako bih otjerao svoje rođeno dijete!

Ama ona ne prestajaše: te ovaki je, te onaki je! Dok ti se čovjeku već jednom ne dosadi, te mu dade torbu s malo hljeba, izvede na put i otjera u svijet nek ide kud ga noge nose i oči vode.

Kad se pastorak vidje sam samcit, bez igdje ikoga, ne znade siromah ljuti u onaj mah šta da radi, već pođe putem na božju sreću. Dugo je tumarao dok ne izađe na jedan širok drum, pa pođe njime. Nije dugo išao, kad ga srete jedan čovjek i vidje plačna i žalosna, a stranca, upita ga šta mu je. On ispriča cijelu nevolju, a čovjek mu reče:

Drži se ovog druma, pa ćeš doći u carski grad. Tamo ima uvijek mesta, pogodi se i služi, i ako si dobar možeš još i srećan čovjek biti.

Pastorak zahvali čovjeku, pa opuči pravo u grad. Kad stiže tamo, sreća ga posluži te doznade da caru treba sluga i on ode u carev dvor. On ispriča caru sve šta je bilo s njim, i car ga primi da služi. Služio je toliko godina vjerno i pošteno, i car je bio zadovoljan s njime, no pade mu želja da vidi kuću i oca, pa to i caru kaza.

Dobro, sinko reče car kako hoćeš neka ti bude. Služio si me vjerno i pošteno.

Ovaj car imao kćer i ona je izvezla maramu samim biserom. Ta je marama imala silu kad je raširiš, pa kakvo god ti jelo ili piće duša zaželi samo ga izgovori ono se odmah samo pojavi. Careva se kći bijaše zagledala u ovog slugu, pa mu kazala kakvu silu ima ta marama. Kad mu car isplati službu, reče mu po običaju:

E, sad traži šta hoćeš, da te nagradim za vjernu službu.

On poiska vezenu maramu. Car se malo promisli, mrdnu glavom pa reče:

Dobro, sinko, daću ti je, carska se ne poriče, samo pazi da je ne izgubiš, jer ako dođe u moje ruke nećeš je nikada više dobiti.

On zablagodari caru, uze maramu i krete kući.

Putujući tako ogladni, te sjede pod jedno drvo u hlad da se odmori i malo prihvati. Taman izvadi maramu, kad eto ti ga jedan čovjek putem pravo k njemu, a jaše na magarcu. ''Hajde dok prođe pa ću jesti'' pomisli carev sluga. No onaj čovjek sjaha s magarca, priveza ga pa uđe u hlad.

Pomaže bog!

Bog ti pomogao.

Zdravo, kako si?

Zdravo, hvala bogu, kako ste vi?

Hvala bogu!

Pitaše se za junačko zdravlje, pa i onaj putnik sjede na travu i počeše razgovor. Pita putnik carevog slugu ko je i odakle je, i ovaj mu sve ispriča. Kaza mu i kako je kod cara služio, ''pa sada veli idem kući, već sam se zaželio, a ovdje svrnuh da se malo odmorim i založim''.

Pa šta ćeš jesti, kad nemaš uza se ništa? Manj ako znaš gdje mehanu.

A, jok to! Nego se ti ne brini, već ako si gladan, onda da mi činiš društvo reče i raširi maramu, pa poče redati sve bolja i bolja jela. Kad ti se stadoše pušiti jela, zamirisaše začini, a sudovi zazveketaše, onaj se putnik zaprepastio od čuda, ali ne htjede ništa pitati, već kako bješe gladan prisjede i ne čekajući da ga i po drugi put nude. Pošto se najedoše i napiše, carev sluga skupi maramu te svega nestade odjednom i oni se digoše da idu, putnik na magarcu, a ovaj pješice. Putnik nikako da se načudi čudu, te ga upita: kakve mađije zna. Ovaj izvadi maramu i reče da ona ima tu silu. Onda onaj:

Hoćeš da ti dam ovog magarca za maramu?

Ovaj se grohotom nasmeja:

Zar za tu kljusinu da ti dam vezenu maramu! Bar kljusadi ima dosta.

Ali nema ovakvih! prekide mu riječ onaj. Pazi samo! reče, pa stade mamuzati magarca, i koliko ga puta udari toliko se konjanika oklopnika pojaviše i svaki pita: šta želi, pa kad izvrši ono što mu je zapovjeđeno, nestane ga. Kad to viđe carev sluga, začudi se, ama se i uplaši od silnih oklopnika te odmah pristade i trampiše. On uze magarca i pojaha, a onome dade vezenu maramu. I kad bi na jednoj raskrsnici, jedan ode na jednu, drugi na drugu stranu.

Carev sluga se bijaše veoma obradovao što je postao takva sila da se nikog ne boji, i da bi se privikao na oklopnike češće puta udaraše magarca i davaše im pojedine poslove. Ali kad ogladnje, radost mu pređe u žalost, jer mu oklopnici ne mogoše nabaviti, pošto to nije u njihovoj sili. Pokaja se gotovo, ali se dosjeti te zapovjedi jednom oklopniku:

Idi pa ubij toga i toga čovjeka, i donesi mi vezenu maramu.

Oklopnik ode kao vjetar i zamalo čas vrati se, predade maramu i nestade ga. Kad dobi maramu, od velike radosti ne znade šta da radi. Tako idući naiđe u neku gustu šumu, pa ga tu i noć uhvati, te naumi da tu prenoći. Tako i učini. Nađe zgodno mjesto, udari dvaput magarca, te izletješe dva oklopnika i obojica grmnuše: ''Šta želiš?'' Reče im da će tu noćiti, i dok on spava da ga čuvaju. Zatim se skide sa magarca, veza ga da pase, a sam sjede da večera. Poslije večere metnu jedan panjić pod glavu, i leže da spava. Kad ujutru jutro osvanulo, on se prenu iz sna, ustade te se umi i pomoli bogu, pa htjede krenuti, ali da mu vjetar ne bi svirao u prazna usta, htjede da se potkrijepi malo. Taman izvadi maramu, kad eto ti jednog čovjeka sa slamnim šeširom na glavi. Svrnuo da potraži malo vode.

Pomaže bog!

Bog ti pomogao.

Zdravo, kako si?

Zdravo, hvala bogu, kako ste vi?

Hvala bogu!

Pitaše se za junačko zdravlje, pa i putnik napuni tikvu vodom, da bi mu bilo usput, pa upita ovog na koju će stranu, i kad ovaj kaza, reče da idu bar u društvu.

Ma, ja htjedoh da se malo založim! reče carev sluga.

Putnik ga pogleda:

Pa, čim ćeš kad nemaš šta, a nemaš gdje kupiti? Nego da požurimo, pa kad izađemo iz šume da kupimo štogod.

Sjedi ti, pa se ništa ne brini! reče pa raširi maramu pa poče redati sve bolja i bolja jela i pića. Kad ti se stadoše pušiti jela, zamirisaše začini, a sudovi zazveketaše, putnik se veoma začudi, ali ne htjede ništa pitati, već prisjede te se onako gladan dade na posao. Kad se najedoše i napiše, carev sluga skupi maramu i svega nestade odjednom. Oni se digoše da putuju, carev sluga na magarcu a putnik pješice. Putnik nikako da se načudi čudu, te ga upita kakve mađije zna. Ovaj mu ispriča da tu silu ima marama koju je dobio od cara. Onda mu putnik predlože da trampe, veli:

Da ti dam ovaj šešir, a ti meni tu maramu.

Carev sluga se nasmija:

Oh, ala bi umio! Što će mi taj ćelepuš! Njih bar ima dosta.

Putnik reče da i šešir ima silu:

Pazi samo onu veliku goru onamo! reče, pa okrete šešir oko glave. Kad ti zagrmlješe topovi, moj brate, sve se zemlja trese, i zamalo pa od one gore ne bijaše ništa, sve srušeno. Putnik ponovo okrete šešir i sve se na jedan mah umiri. Carev sluga začuđen i uplašen pristade odmah, te trampiše, i kad bi na jednoj raskrsnici jedan ode na jednu, drugi na drugu stranu. Sila se bijaše obradovao šeširu, te se i ne sjećaše marame dok ne ogladnje. Kako osjeti glad, vidje da nema šta jesti, on brže bolje udari magarca i kad se pojavi oklopnik zapovjedi mu:

Idi pa ubij tog i tog čovjeka, uzmi mu vezenu maramu i donesi mi.

Zamalo čas oklopnik se vrati i donese mu maramu.

Jašući tako na magarcu razgledaše ne bi li spazio gdjegod dobar hlad, dok ne opazi jedan veliki hrast, a pod njim hladovina da ne može bolje biti. On potjera tamo, i kad dođe bliže vidje da se tamo jedan već odmara. ''Tim bolje pomisli bar ćemo biti u društvu!'' Pozdraviše se i zamalo zametnuše razgovor ko da su stari poznanici. Dugo se razgovarahu, dok carev sluga ne reče:

Ama ja sam baš dobro gladan, pa stoga i svrnuh da malo pojedem, a i ti ako si gladan da mi činiš društvo.

Manj travu da pasemo! podsmehnu se onaj. Ja nemam ništa, a i ti ukoliko vidim.

Ne brini se ništa, nego delaj sjedi ovdje bliže! reče ovaj pa raširi maramu, a već svakojaka jela i pića zamirisaše. Onaj se čudi, ne može se načuditi, no ne htjede čekati da se po drugi put zove, već zasjede. Poslije ručka carev sluga skupi maramu i svega nestade, te se digoše na put. Putujući tako putnik reče carevom sluzi:

Hoćeš da trampimo? Evo ti ovaj štap, a ti meni daj vezenu maramu.

Šta će mi ta batina, mogu je odsjeći gdjegod hoću! Njih bar ima dosta, reče ovaj smijući se.

Ovakav štap nigdje ne možeš naći. Gledaj samo! reče putnik, pa zabode štap u zemlju. Najedanput se oko njih stvori grad da nigdje ne možeš izaći, manj da izletiš. Carev se sluga zorli uplaši, pa dodirnu grad da vidi da li je zaista ili samo san. Kad ovaj izvadi štap, grada nestade. Ovaj odmah pristade te dade onome vezenu maramu, a uze štap, pa od silne radosti zabadaše nekoliko puta i svaki put se gradio grad. Napošljetku svaki ode na svoju stranu. Kad se mladić već nasitio štapa, onda mu tek pade na um da nije više gospodar vezene marame, te odmah udari magarca i zapovjedi oklopniku te ode, ubi onog putnika i donese mu je.

Putovao je još neko vrijeme, pa napošljetku dođe i kući. Kako dođe, priveza magarca pod jedan ajat pred kućom, pa uđe u kuću. Otac se obradova kad ga vidje ko malo dijete, jer se bijaše pokajao što ga je otjerao, a maćeha i njen sin se tek pozdraviše. Maćeha se grdno bojala da joj ovaj ne otjera sina sa imanja. Dugo se otac i sin razgovarahu, te nijesu ni primjetili da se smrklo. Otac se prvi trže:

Ja zagalamio, a ne sjećam se da je dijete gladno. Daj ovamo viđelo i delaj spremi večeru! reče maćehi.

Maćeha im donese nešto bajate proje i ukisla pasulja, izgovarajući se kako se bajagi nije nadala te nije ni spremila. Ona i njen sin pođoše napolje, a on ih zamoli da polože što magarcu.

Jest, sada ću se brinuti i o tvom magarcu! Nema sijena! osječe se ona, pa izađe. Kad on to ču, izvadi maramu, raširi je, pa zapovjedi da se magarcu da najboljeg sijena. Zatim reče ocu da ne može jesti prokisla pasulja, pa započe redati sve najbolja jela i pića. Kad ti tanjiri zazveketaše, jela zamirisaše, otac zanemio od čuda pa ne vjeruje svojim rođenim očima.

Kad ti maćeha i njen sin spaziše ispred magarca čitav plast najljepšeg sijena, odmah pojuriše unutra, pa kad tamo vidješe onolika gospodska jela zastadoše kao ukopani. Ali se maćeha odmah napravi vesela:

Ama, ja sam znala da će nas on nečim iznenaditi, pa navlaš iznijela onu pasuljinu, da vidim šta će raditi. Brzo otrča te donese ono jela što je spremila za sebe i svog sina, metnu ga na sto, pa i njih dvoje zasjedoše za ona gospodska jela. Sad ga obasuše hvalama i raznim pitanjima, i on ispriča kako ga je onaj čovjek uputio u grad, kako ga je poslužila sreća te je pogodio da služi cara, kako mu je car isplatio ajluk i dao vezenu maramu koja ima tu moć. Još se izreče te kaza kako mu je car rekao da, ako je izgubi te dođe u careve ruke, nikad je više neće imati. Poslije večere duže razgovarahu, pa onda njemu i ocu namjestiše tu da spavaju, a maćeha i njen sin odoše u drugu odaju. Kad već htjede leći, on vezenu maramu metnu pod glavu, štap pored sebe, a šešir više glave, i zaspa.

Kad izjutra ustade, obuče se, umi se, a maćeha ni da ga pogleda. On se začudi, ali ne upita. Uze šešir i štap, pa podiže jastuk da uzme i maramu. Ali, hoćeš! Nje nema. Prevrći ovamo onamo, a jok, nje nema. Gleda da nije pod krevetom, nema! On upita maćehu:

Je li, majka, da nijesi vidjela gdjegod onu moju maramu? Tražim je, pa nikako da nađem.

Ona ni da se okrene, već mu onako preko ramena kaže:

Traži, traži, naći ćeš je! Ona je sad već u carevim rukama.

On se dosjeti šta je bilo. Dok je on spavao, maćeha ju je ukrala pa po sinu poslala caru. On htjede da odmah pošalje oklopnika, ali ne znade kojim je putem otišao maćehin sin. Bi mu krivo da mu se sve suze zavrtješe u očima. Dugo se kolebao šta da učini, dok se napošljetku ne riješi te posla caru pismo, kaza mu sve šta je i kako je, i zamoli ga da mu vrati maramu. Ali car ni da čuje. Ovaj mu opet piše, a car ni abera, ni malićem da mrdne. Onda mu ovaj po treći put piše: ''Care, ili mi pošalji vezenu maramu, ili izvedi vojsku na to i to polje da se bijemo''. Car se nasmija kad pročita pismo, ne htjede poslati maramu, već zapovjedi te jedna četa ode u ono polje gdje je ovaj rekao.

Ovaj pak uzjaha magarca, natuče šešir, a štap u ruke, pa pravo na ono polje. Kad tamo, a vojnici kako ga spaziše poletješe pravo k njemu, da ga živa uhvate. No on udari štap o zemlju te ih sve zatvori u grad, pa se pope na grad i zaigra magarca po njemu. Koliko puta kopne magarca, toliko se oklopnika pojavi, te on svakom zapovjedi da veže vojnike. Vojnici nemadoše kad ni dahnuti, za tren oka biše svi povezani. On ih tako povezane posla caru i poruči mu da pošalje maramu ili da izvede svu vojsku. Kad car vidje tolike vojnike povezane i bez rane i bez mrtve glave, pobješnje od ljutine, pa trže pola vojske te na ono polje. Kad tamo dođoše, vojvode odmah kidisaše na nj, ali on pobi štap u zemlju te cijelu vojsku opkoli, pa im s grada povika da se predadu. Vojvode ga ne poslušaše, već namjestiše topove da probiju grad i prosuše žestoku vatru. Ali i ovaj okrete šešir, te zagrmješe topovi s grada na opkoljenu vojsku. Još razigra magarca, a oklopnici kako se koji pojavi odmah se sjuri na vojsku, pa sjeci. Namah se otvori Kosovo. Grme topovi, more, nebo se prolama, sijevaju sablje, zveče handžari, ječe ranjenici, sve ogreze u krv. Brane se vojnici, jer nemaju kuda, no koja vajda kad nijednog oklopnika posjeći ne možeš. Sablja ga posječe, ali odmah zaraste; odsijeku mu ruku, ona odmah sama priraste; glavu, nogu, tako isto! Izgibe caru sva vojska. Sad on poruči caru: ili da pošalje vezenu maramu, ili da spremi novu vojsku. Kad car ču šta je bilo s tolikom vojskom i takvim vojvodama, zadrhta od straha da mu ne otme carstva, te ga pozva da se pomire.

Ovaj uzjaha magarca, natuče šešir, a štap u ruke, pa pravo u carski grad. Car ga lijepo primi i reče mu:

Nijesam li ti kazao da je dobro čuvaš, jer ako je izgubiš nikad je više nećeš dobiti?

Ovaj mu ispriča kako mu je maćeha ukrala, a od nje se nije nadao te nije ni čuvao. Car mu dade maramu i upita kako je mogao satrti toliku vojsku sam, bez ikog. Onda on pokaza caru kakvu silu imaju magarac, štap i šešir. Car se silno obradova što su se takve stvari našle u njegovom carstvu, pa kako ne imađaše sinova htjede ga posiniti. Ali ovaj ne pristade, već ga zamoli da mu da kćer za ženu.

Dobro, sinko, samo ako ona pristane! reče car, pa ode da pita kćer. Kad ona pristade, otvori se golemo veselje i objaviše cijelom carstvu da je car dobio zeta.

Kad prođe svadba i veselje, carev zet uze oca sebi, a maćehu i njena sina ostavi da žive kako znaju.