Bio tako jedan mladić, pa jedne noći usnio nekakvu djevojku, lijepu kao vilu, čak iz druge nekakve carevine. U snu se zaljubi u nju tako silno da, kad se probudio, odluči ići po svijetu i tražiti je.

Kad se dobro spremio i uzeo dosta novaca, pođe na put. Išao je tako dugo vremena, dok dođe u jedno mjesto i vidi ovo čudo: čovjek jedan vrlo se muči da digne jedan veliki kamen, ali ga nikako ne može dignuti, dok ne natrpa na njega vrlo mnogo maloga kamena, pa onda digne vrlo lasno i nosi kud god hoće. Otalen pođe dalje i putovao je vrlo dugo, dok ne dođe u jedno mjesto gdje vidje ovo čudo: ljudi uzoru njivu, podrljaju, posiju žito, žito odmah nikne, a oni ga onda zapale pa izgori. To se sve dogodi dok bi nabrojio pet. Otalen pođe dalje i poslije mnogoga putovanja dođe u treće mjesto, gdje vidi ovo čudo: preko polja lete ovce, a na njima jašu ljudi, i to tako da neprestano skaču s ovce na ovcu, i to je tolika velika povorka da joj nikada kraja dogledati ne možeš. Ovaj mladić pođe dalje i noć ga zateče na jednom polju; tu se svrati u jednu kuću, i zaište da prenoći. U istoj toj kući nađe istu onu djevojku što ju je snivao jedanput, i odmah je pozna i vrlo se obraduje. Ta je cura imala stara oca, kojemu je bila sijeda brada do pojasa. Mladić mu počne pričati šta je vidio na putu, i zapita ga bi li mu mogao to protumačiti. Onda stari stane govoriti:

Ono što čovjek diže kamen, pa ga ne može dignuti dok ne natrpa još maloga kamenja, znači da čovjek ne može učiniti odmah veliki grijeh dok ne učini najprije mali grijeh. Ono što si vidio da ljudi posiju žito, pa ga odmah zapale pošto bude zrelo, znači dobra djela: čovjek čini mnogo dobra, ali na kraju se dogodi da nešto pogriješi, pa mu sve ode zabadava. Ono, što si video ovce i silne ljude, znači svijet: neko umire, neko se rađa, neko postaje bogat a neko siromašan, i to tako traje uvijek.

Pošto mladić ispriča starome i devojci šta je snivao, i radi čega je toliko puta prevalio, stari mu dade kćer i blagoslovi ih, te se venčaju. Ako su živi, i danas im je dobro.